Milan Brdar, prof. dr.

Milan Brdar_obe korice_mini

Prof. dr Milan Brdar, redovni profesor

Ovo je vreme politike bez morala, umetnosti bez lepog, nauke bez istine.

Rođen 14. 03 1952. u Rumi (Srbija), osnovnu školu završio u Podgorici, srednju školu i fakultet u Beogradu. Diplomirao na filozofskom fakultetu (grupa za Sociologiju) u Beogradu. Doktorat stekao na Filozofskom fakultetu u Beogradu, juna 1998.

Radio u Institutu društvenih nauka u periodu 1981—2000, gde je stekao zvanje višeg naučnog saradnika Od 2001. godine je vanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu (predmeti Filozofske metodologija i Opšta sociologija). Od marta 2006. je u zvanju redovnog profesora. U toku profesionalne karijere bio je urednik u mnogim časopisima (Gledišta, 1983—1989, Theoria, 1984—1986, Sociološki pregled, 1994—1996, glavni urednik 1996—1999, urednik, 2002—2006).

Bio je predsednik Srpskog filozofskog društva 1997—2000.

Radio na brojnim naučnim projektima Instituta društvenih nauka u Beogradu. Više puta nagrađivan za objavljene knjige (Nagrada II Programa Radio Beograda za knjigu godine iz filozofije, 2003 i nagrada „Dragiša Kašiković“, 2001, za knjigu iz istoriografije.) Godinu 2004. proveo radeći na poslovima zamenika Ministra prosvete i sporta. Od januara 2005. obavlja posao savetnika Premijera Republike Srbije za pitanja prosvete i kulture. Od septembra 2008. radi na Fakultetu za kulturu i medije Megatrend univerziteta u Beogradu.

Megatrend

X X X X X

 

MILAN BRDAR

 

PROTEST UOČI DANAŠNJEG SKUPA NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U BEOGRADU

POČASNI DOKTORAT SRPSKOM NEPRIJATELJU

Da li smo kao narod skrenuli s uma kad dajemo priznanja američkom profesoru Majklu Volzeru, koji se zdušno zalagao za bombardovanje Srbije, pita dr Milan Brdar

Nekoliko univerzitetskih profesora iz Beograda i SAD oštro se usprotivilo današnjem početku trodnevne konferencije. „Asimetrični ratovi, međunarodni odnosi i teorija pravednog rata“ na Filozofskom fakultetu u Beogradu na kojoj će biti uručen počasni doktorat američkom profesoru Univerziteta Priston Majklu Volzeru.

— Pa taj profesor je jedan od najglasnijih američkih intelektualaca koji se zalagao za bombardovanje Srbije i mi mu sada za to odajemo počast. Da li smo kao narod potpuno skrenuli — pita se prof. dr Milan Brdar, univerzitetski profesor, nekadašnji predsednik Srpskog filozofskog društva i jedan od osnivača ove Konferencije.

— Konferencija koja je pre 11 godina zamišljena da okupi intelektualnu elitu iz celog sveta koja bi sagledala bezumnu akciju NATO nad ovom zemljom 1999. godine, pretvorila se u svoju suprotnost. Malo nam je što se i ovako brukamo, pa smo počeli da dovodimo osvedočeni neprijatelji ove države i pride ih nagrađujemo zato što su se zalagali da nas ubijaju bombama — ističe za „Vesti“ profesor Brdar.

On dodaje da će ukoliko se Volzeru zaista uruči počasni doktorat to biti skandal sa nesagledivim posledicama.

— Ima li Rektorat Univerziteta u Beogradu Odeljenje za informacije koje obezbeđuje uvid u to ko uopšte zaslužuje ovakvo priznanje ili su možda svi uključeni u ovaj skandal, pa smatraju da su optužbe i zahtevi američkog profesora za humanitarnim bombardovanjem Srbije bili opravdani do te mere da zaslužuje pomenutu počast — pita se dalje naš sagovornik i navodi da će uz Volzera na ovoj Konferenciji govoriti još neki dokazani srbomrsci.

— Na tom spisku su i profesor Univerziteta Džordžtauna Dejvid Luben koji je ideološki ostrašćeno, s evidentno antisrpskim političkim motivima, napadao prvi zbornik radova s ove konferencije, a zatim i bivši profesor beogradskog univerziteta Igor Primorac. Pa on se „proslavio“ isključivo kao „borac protiv srpskog nacizma“ i „srpskih genocida“. Primorac je išao toliko daleko da je svoje bivše kolege otvoreno nazivao nacistima — tvrdi Brdar.

On upozorava da je „pozivanje u goste ljudi koji su 1999. godine bili spremni da vam saspu bombe, a deceniju kasnije da vam se smeškaju u lice dok ih kitite počastima, predstavlja zapanjujući slučaj samoponižavanja i mazohizma“.

— Morali bi da reaguju svi koji još imaju nacionalnog dostojanstva i samopoštovanja. Ko hoće, ove ljude može da podržava privatno, ali nedopustivo je to činiti u ime nacionalnih institucija — zaključuje profesor Brdar.

FILOZOFI BEZ KOMENTARA

U Srpskom filozofskom društvu „Vestima“ je rečeno da su svi faktografski navodi profesora Brdara tačni, ali da će se ova organizacija ipak uzdržati od komentara.

— Ova konferencija ipak ima jak naučni značaj i potpuno drugi značaj od onog koji kolega Brdar ističe — nezvanično nam je rečeno.

„TANGE-FRANGE“ titule Đorđije Uskoković, sociolog i nekadašnji potpredsednik Sociološkog društva Srbije i urednik časopisa „Gledišta“ kaže da se iza „skandalozne dodele počasnog doktorata“ kriju mnogo prizemniji motivi od ponižavanja jednog naroda.

— Verovatno mu je obećana ova titula po principu: „Ja tebi doktorat, ti meni predavanje u Americi“. Doduše, „demokratska vlast“ u Srbiji od 2000. godine pokazuje koliko daleko se može ići u poltronskoj i podaničkoj politici. Što bi nas onda čudilo što država plaća intelektualcima koji su tražili da je bombarduju — kaže Uskoković.

DOMAĆI PROFESORI PUBLIKA

— Tragično je što smo svi mi uredno dobili pozivnice za ovu Konferenciju, ali da će na njoj govoriti isključivo predstavnici iz inostranstva. Ako su mislili da ću im ja popuniti prazna mesta u publici bez mogućnosti da išta kažem, onda su se grdno prevarili. Svetsko prvenstvo u fudbalu mi je mnogo zanimljivije — kaže profesor Milan Brdar.

Đ. Barović | 16.06.2010. | Vesti online

X X X X X

 

MILAN BRDAR — INTERVJU

NE BRANE SE KUĆNI PRAGOVI, NEGO DRŽAVNE GRANICE

Da li se posle svih nacionalnih (samo)poniženja kojima je Beograd bio izložen u želji da se približi Briselu, može i dalje biti patriota a istovremeno zagovarati priklanjanje evropskom sistemu vrednosti, ili NATO-u? Da li je insistiranje na kolektivnoj krivici, i potpisivanju rezolucije o Srebrenici, jedna psihopatološka pojava ili tek neodgovornost onih koji na toj tezi grade (evropsku) karijeru? Da li će buduće generacije imati snage i budućnosti da sa više odgovornosti preuzmu brigu za nacionalne i državne interese? Odgovore na ova, kao i mnoga druga pitanja, pokušali smo da dobijemo u razgovoru sa sociologom, prof. dr Milanom Brdarem.

Vi ste godinama u neposrednom kontaktu sa generacijama koje će uskoro preuzeti brigu o svojoj zemlji. Možemo li na njih da se oslonimo?

■ Među mladima koji ulivaju nadu vidim one koji su rođeni sedamdesetih godina i koji već ulaze u svet rada, rukovodeće timove i završavaju doktorate. Moje iskustvo pokazuje da se stvari koje su izgubljene obnavljaju. A onda je za očekivati da će oni još mlađi, koji su bili deca i bebe kada su započete ove naše nedaće (kriza, ratovi) još  više misliti na ovu zemlju… Ako od nje nešto ostane. A i štagod da ostane, brinuće — na njih će da padne taj teret samim tokom vremena. Svaka generacija nosi svoje breme.

Da li se možemo nadati dolasku generacije koja će — kao nekad Cvijić i Pelagić — investirati svoj patriotizam za dobrobit svog naroda?

■ Kad govorimo o patriotizmu moram da napomenem da smo mi Srbi, kao osnivači Jugoslavije, u tom pogledu specifični po tome što smo sve investirali u taj jugoslovenski patriotizam. Poznato je da je srpska politička i intelektualna elita sve dala za Jugoslaviju. Ali, nažalost, to niko drugi nije radio. I dok su drugi uzgajali svoje patriotizme i planirali svoje države, mi smo na to zaboravili. Nismo ni verovali da će doći do raspada, tako da smo se na neki način istrošili na tom jugoslovenskom patriotizmu… Ta elita, koja je vaspitavana u jugoslovenskom, internacionalnom duhu, pokazala je nesposobnost da se preorijentiše na srpski patriotizam. A ta preorijentacija nam je životno potrebna.

U poslednje vreme nam se veštački nameću neke „evropske vrednosti“, među kojima je patriotizam često zlonamerno smeštan u pomodni vokabular kao što je „govor mržnje“. Kako biste vi definisali i rehabilitovali pojam patriotizam?

■ Patriotizam podrazumeva određen stepen egoizma, kao što i roditeljska uloga povlači za sobom egoizam. Komplementarna tome je i uloga sinova i kćeri. To je pitanje etičkog stava koji kaže da mi je moja zajednica, u kojoj živim, na prvom mestu, naročito u kriznim situacijama. To je, na neki način, vraćanje duga. Zajednica nam omogućava život na osnovu onoga što je istorijski akumulirala i srećni su narodi koji  su uspeli da omoguće savremenicima komforan život. Ali, to njih i obavezuje, da iskazuju brigu za svoju zajednicu, što nema nikakve veze s odnosom prema drugim narodima. I to ne može biti govor mržnje. Svako brine za sebe, a sarađuje s drugima koliko to interesi dopuštaju. Ljubav je privatna kategorija.

Da li je insistiranje na nacionalnom samoponiženju i kolektivnoj krivici pojava koja spada u domen psihopatologije ili je u pitanju krajnji bezobrazluk onih koji na toj tezi grade karijeru?

■ Ima i jednog i drugog. Našlo bi se puno razloga da se povede razgovor o tome u kojoj meri srpska intelektualna elita pokazuje patološke crte, kada se uporedi sa drugima, zato što kod drugih nema ni izdaleka toliko mazohizma kao kod nas… U aktuelnoj konstelaciji geopolitičke moći, u situaciji u kojoj se nalazimo, podsetio bih na Rakićeve stihove „Na Gazimestanu“: „Danas nama kažu, deci ovog veka, da smo nedostojni istorije naše, da nas zahvatila zapadnjačka reka i da nam se duše opasnosti plaše. Dobra zemljo moja, lažu!“ E pa — dobra zemljo moja (danas) ne lažu! Veliki deo današnje mlade generacije je uplašen i rezigniran, a to je zato što nisu formirali osećanje nacionalnog identiteta i integriteta, pa se tako zbunjeni  pitaju: šta da branimo? U takvoj situaciji, kako iskustveno pokazuje, neće biti veliki problem da se odreknemo i Kosova i Raške oblasti i Južne Srbije… Onaj ko nema izgrađen osećaj nacionalnog identiteta neće imati ni svest o tome gde treba stati i reći: Dosta!

Većini se čini da „to nije njihov rat“, da to sa njihovim životima nema nikakve veze.

■ Mi smo imali katastrofalno pogrešnu retoriku u onoj frazi: odbrana kućnih pragova i odbrana sopstvenog ognjišta, koja ništa ne znači. Daću vam primer jednog seljaka, koga su pred Drugi svetski rat pitali šta će da radi ako neprijatelj napadne Beograd. On je izvadio vojnu knjižicu, rekavši: zna se šta se radi! Ne brane se kućni pragovi ni ognjišta, brane se državne granice. Ako država postoji… Da li smo sigurni da imamo državu? A ako o tome licitiramo, onda ništa nije „naše“, ne samo rat, nego i sve ostalo što traži žrtvovanje.

Kako se, u istorijskim uslovima u kojima smo se našli, može odbraniti država?

■ Diplomatija je jedno od sredstava, ali ako padnete samo na nju, svako može da vam ugrozi granice. Nama Srbima „politička korektnost“ nalaže da budemo isključivo za politička sredstva, naročito sada, pošto smo ostali bez svih ostalih sredstava. Na delu je političko licemerje. Razumem da politike bez određenog stepena licemerja ne može da bude, ali je zločin prema narodu i državi pustiti da se nešto događa a o tome ćutati. Za svaku naciju i svaku državu intelektualno-politička elita ima ulogu imunološkog sistema. Nije presudno da li će uspeti da zaštite državu — ako ste učinili sve što ste mogli moralno ste čisti. Laž je da je Slobodan Milošević svojom politikom pogoršao stanje; politika prema Kosovu je stvar kontinuiteta, još od vremena kada je bilo zabranjeno govoriti o šiptarskom teroru prema Srbima (šezdesetih, sedamdesetih godina prošlog veka). Meni se pre čini da se našao u takvoj fazi procesa kad, u stvari, nije moglo više ništa da se uradi. Sad znamo i da je miting na Gazimestanu bio samo jedan od izgovora za raspad Jugoslavije, zbog kojih su — navodno — Slovenci otišli iz zemlje, zbog „velike brige za Šiptare“… Poslednjih godina podmeće se teorija da „granice nisu važne“ — jer „svi ćemo živeti u Evropi“. Samo mi imamo „elitu“ koja tvrdi da granice nisu bitne, dok ih svi drugi uspostavljaju.

U kojoj meri je izgrađen identitet Evrope, i na kojim temeljima?

■ Trebalo bi prvo da se zapitamo po čemu smo mi Evropljani, kako to izgleda iz perspektive Beograda, Kosova, Vatikana… Ima nešto identično u tim perspektivama? Mislim da je jedino rešenje da se kaže da je kulturni temelj Evrope hrišćanstvo. Ali oni to nisu hteli. A zašto? Pa zato što se pod pritiskom SAD-a drži rezervno mesto u EU za Tursku. A onda sledi pitanje: kako može islam da bude kulturni temelj Evrope? Hantington je u pravu: nema civilizacije bez religije. Uzmite SAD, ipak je temelj SAD hrišćanska religija, uz sve te razlike između protestantizma i katolicizma, i tu nema govora o nekoj drugoj veri – Amerika je na hrišćanstvu utemeljena zajednica. Evropa to nije po sopstvenoj deklaraciji. Znači, Evropa je u samom početku pred problemom kako da se uzdigne da bude nešto više od trgovinske zajednice.

Može li se reći da takva Evropa ima budućnost?

■ Evropa je krenula u ujedinjenje pre nego što je raščistila račune sa SAD, čija je Zapadna Evropa kolonija od kraja Drugog svetskog rata. A na to se pristalo pod izgovorom zaštite od SSSR-a i kasnije Rusije, što je bilo u interesu jačanja NATO-a. Bez raščišćavanja računa sa svojim najjačim partnerom (SAD), Evropa ne može da se konsoliduje. Mnogi se čude kad kažem da sledi sukob između Evrope i Amerike. Biće tu niz sukoba, od zavođenja sankcija, kako ekonomskih tako i raznih drugih, zato što Evropa ne može drugačije da se osamostali. SAD imaju interes da Sjedinjene evropske države nikad ne zažive, zato što je to ogroman ekonomski potencijal. Zbog toga su i uskočili u ove naše ratove devedesetih i podsticali ih, kako bi uzdrmali Evropu. A mnogi zaboravljaju da raspadu Jugoslavije prethodi i simptomatičan događaj u jesen 1991. godine — osnivanje zajedničkih francusko-nemačkih vojnih snaga, kao jezgra buduće evropske vojske. Vašington to nije gledao sa simpatijama, nego kao podstanar kome uskoro sledi otkaz.

Zbog čega su Amerikanci preuzeli od Evrope „naš slučaj“?

■ Reč je o  njihovoj metodi — izazivati sukobe niskog intenziteta, kojima tresu Evropu, da bi imali alibi: eto, niste sposobni da rešavate probleme u sopstvenoj kući, bez nas ne možete. Došli smo da vas oslobodimo 1945. I ostali, kao što vidite, opravdano. Zato je iskomponovana Bosna ovakva kakva jeste. Među našim istoričarima i društvenim teoretičarima ima naivaca koji kažu da je to greška. Nije greška, Bosna je iskomponovana kao trustno područje da u svakom momentu može da se protrese…  Svojevremeno, čitajući Orvelovu „1984“, znali smo da se priča odnosi na Ameriku ili Sovjetski Savez. Ali, pitali smo se šta je ono treće, koje se pominje kao uzletno-sletna pista. Pokazalo se da je to Velika Britanija, kao nosač američkih aviona, s koje su i nas 1999. godine bombardovali. Tada su se pokazale konture novog sveta koji od svojih žrtava ne pravi svece, kao što su u svoje vreme radili Vatikan i crvena Moskva, nego medijski prezrene kreature. To dobro znamo sa sopstvene kože.

 

Čemu orvelovski Zapad ima da zahvali za uspeh suludih i egoističnih projekata, namenjenih Istočnoj Evropi?

■ Znali su oni odavno da nema uspešnog inženjeringa bez domaće pomoći, pa su na vreme pripremili logističku podršku u svim bivšim socijalističkim istočnoevropskim zemljama. A u tu svrhu je najviše iskorišćena, i pokazala se kao najnaivnija, a bogami često i najgluplja, humanistička inteligencija. Srećom — sve ove šarene revolucije su propale — to i nije moglo biti drukčije, niti je bio cilj da bude drukčije. Poenta tih „revolucija“ bilo je rušenje, a ne izgradnja. Ne možemo reći da su boljševici rušili režim u Rusiji 1917. samo da bi rušili. Ne, to nije bio slučaj — to su bili idealisti koji su želeli nešto da izgrade. A ovde se radi o rušenju poslednjih ostataka socijalizma (naročito u segmentima gde je bio uspešan). Lokalna inteligencija bila je investirana u to, privučena pričama o demokratiji i slobodi, i u tome je bila njena naivnost do gluposti, što nijedna od njih nikad neće priznati.

Moćni su svojevremeno dodelili Srbiji ulogu negativca: nedemokratska, netolerantna, genocidna… Da li u „demokratskoj“ Srbiji ima demokratije i slobodnih medija?

■ Pogledajte kakvu mi to demokratiju imamo, nakon deset godina vlasti demokratski opredeljenih snaga? Govorili su da u vreme Slobodana Miloševića nije bilo demokratije, a to nije istina, to je bila propagandna laž. Ono što se u to vreme dešavalo u medijima bila je anarhija… Hajde da vidimo sada: koliko imamo radio i televizijskih stanica gde mogu da se vode ovakvi razgovori? I gde se vode ovakvi razgovori? Dakle, danas je propagandna laž da demokratije ima. Dok nas pritiskaju krupna pitanja oko kojih se vrti naša sudbina, na RTS-u gledamo samo neke poludebilne emisije, koje nemaju nikakve veze sa našim životima. (Ističem RTS jer za nju plaćamo pretplatu.) Inače, svuda se krevelje neki momci i devojke — između trideset i četrdeset godina života — koji bi odavno trebalo da preuzmu od nas odgovornost za ovu zemlju. I ta instrumentalizacija omatorelih infantilaca zapravo je nuđenje modela. Poruka glasi: ne prekidaj zabavu… Zabavljaj se! To što se oko tebe sve raspada, samo je razlog više. Poslednji tango na Titaniku koji tone. A što se tiče stranih emisara — oni sugerišu apriornu podelu uloga: „demokrate“ su oni koji slušaju zapadne saveznike, koji, kako se to kaže, „sarađuju“. A svi smo zaboravili da oni u nama vide poludivljake. Zbog toga i dolaze s idejom da od njih treba da se učimo o demokratiji. Šta tu ima da se uči: zna se da ćete biti „demokrata“ ako priznate da Kosovo više nije vaše, ako prihvatite rezoluciju o Srebrenici, itd. U toj šemi, činjenice su najmanje važne. Nije važno ni stanje vaše privrede, ni ko finansira novine koje čitate, kao što nije važno ni to da li ova zemlja uopšte može da održi (samoodržive) sisteme obrazovanja, zdravstva, socijalnog osiguranja… Važno je samo da strani faktor ovde realizuje svoje interese, važno je da mi obavimo ulogu kolonije. I sve vreme da horski pevamo liberalizmu, demokratskim procedurama i vladavini prava, kojih nigde nema.

Do koje mere je rušenje berlinskog zida uticalo na hegemonističke apetite Zapada?

■ Znate li do čega je došlo posle 1989. godine, nakon rušenja Berlinskog zida? Iznenađujuće je i frapantno, ali danas se može reći da je  došlo do refeudalizacije modernog sveta. Glavni feudalac je imperija, carstvo — SAD. Pre nekoliko godina dobijao sam tekstove iz Amerike, iz kojih se vidi da je u njihovom Kongresu vođena rasprava o tome da li da se proglasi carstvo ili ne. Znači — imate imperiju i feudalne odnose sa svim zemljama koje su, naravno, u vazalnom položaju. U feudalizmu kralj ide u rat, a svaki vitez koji je dobio zemlju od njega, ima obavezu da pošalje određen broj vojnika. Šta to ovde znači: de facto — nije američki predsednik Srbiji dao zemlju na korišćenje, ali vam je dao garancije da vas neće uznemiravati (da vam je neće oteti, bar za sada). On vam dopušta da živite u sopstvenoj kući — ako ste poslušni. Jedna od manifestacija te poslušnosti je molitveni doručak. Ko je dobio poziv za molitveni doručak? Šta se na molitvenom doručku radi? Moli se za SAD! Iskreno rečeno, odnosno zapadnjački egoistički — šta se mene tiče sudbina SAD-a? E, pa mora da me interesuje zato što sam ja dužan, kao vazal, da brinem o gospodaru… I šta oni tamo rade? Drže se za ruke i mole se za Ameriku, ne za svet! Drugi znak vazalnog odnosa je obaveza prema NATO-u. To je kao u srednjem veku: mi njima obezbeđujemo vojnike i od njih kupujemo oružje… Dok smo vodili svoje ratove, bili su „besmisleni“. Sada ćemo da ratujemo za njihov račun, vrlo „smisleno“ i „opravdano“.

Šta nas čeka od momenta kad nas prime u „svetsku zajednicu“?

■ Moraćemo, kako slutim, da vodimo ratove za NATO. Pošto smo, uz njihovu pomoć, pristali na priču da su nam naši ratovi bili „besmisleni“, sada ćemo voditi smisaone ratove, jer kako da šaljemo decu u ratove ako oni nisu „opravdani“. Ubeđuju nas da treba da budemo deo te „svetske zajednice“, a postavlja se pitanje: koje svetske zajednice? S jedne strane političari nam pričaju da treba da uđemo u Evropsku uniju. A ona druga zajednica o kojoj pričam očigledno nije EU. To je SAD, čija je EU (još uvek) samo jedan deo. Zato je ona imperija. I kao što će Srbija biti dužna da šalje svoje mladiće da ratuju, tako i EU mora da ratuje. Za koga ona ratuje? Pa za SAD. Lepo je rekao Džordž Buš stariji, da je Srbija „smetnja američkom nacionalnom interesu“. Kako to, pitaju se naivni. E, pa američki nacionalni interes je da vlada na svakoj tački na globusu. Sporedno je i privremeno što ne vlada područjem Rusije, Kine i Indije…  Mi sve vreme pričamo o EU, a imamo na delu dve zajednice. I ne znači da je vernost jednoj automatski vernost drugoj. Na osnovu toga tvrdim da mora da dođe do sukoba te dve zajednice. Ne može biti jedna zemlja a dva gospodara. Ta šizofrenija će regionalno, u Evropi, sve više dolaziti do izraza.

Šta se želi postići pritiskom da potpišemo rezoluciju o Srebrenici?

■ Cilj je, kratko rečeno, konačno pokopavanje srpskog naroda i opravdanje svih zlodela prema nama. Ali, pre svega, kakva pobogu rezolucija, kada prvo treba da utvrdimo činjenice. Ovako mali narodi kao što smo mi jedino istinom može da se zaštiti. Ako je neka istina na našu štetu to mora da se prizna, ali je nevolja što moćni ne dozvoljavaju istini da izađe na videlo. I to se ponovo uklapa u onu podelu uloga: zna se ko može da bude žrtva, a ko mora da bude dželat. To se ne tiče situacije na terenu, tiče se geopolitičkih interesa. A ti interesi se prelamaju na Balkanu već 200 godina i to pretežno na Srbima kao najvećem narodu. I ako geopolitički interesi kažu da preko srpskih leđa treba otplatiti dug muslimanskom svetu, za ono što mu simptomatično dugo rade, mi na to ne treba da pristanemo, jer to je ulaznica za put nestanka.

I Kosovo je deo istog feudalnog naloga?

■ Isto je i sa Kosovom. Njihovi oficiri su bili zapanjeni kada su došli na Kosovo, govorili su da su obmanuti i da Srbi nisu onakvi kakvim su nas predstavljali. I zato mi treba da insistiramo na činjenicama, hoćemo rehabilitaciju zdravorazumskog pogleda na svet. Kada je Alija Izetbegović rekao 1991. godine da će između mira i suverene Bosne birati suverenu Bosnu, on je rekao da je spreman da žrtvuje i sopstveni narod za državu. Pa kad je to tako i kad se to uklapa u geopolitički američki interes, onda nas ne čudi Klintonova ponuda Izetbegoviću: daj 5.000 izginulih muslimana i dobićeš avijaciju da bombarduje Srbe! To ne znači da je toliko muslimana pobijeno, ali to nije pravo pitanje, ni rezolucija nije pravo pitanje, pravo pitanje je šta može Srbija da učini. Ako je već uključena u slučaj, jedino zdravo što može da učini jeste da naš Parlament formira državnu komisiju koja će utvrditi činjeničnu istinu. U to, naravno, mogu da se uključe istorijski instituti i naš naučni potencijal. Uz to, besmisleno je da Srbija bilo šta preduzima u interesu sporazumevanja i boljeg razumevanja između „bivše braće“ ukoliko i oni ne preduzmu nešto. Dosta je Srbija trčala pred rudu, dok smo mi davali manjinama sva prava naše manjine u okruženju su nestajale, zato što nije bilo zahteva recipročnosti… Nije mi jasno kako naš predsednik, koji je psiholog, može da kaže da će takva rezolucija „doprineti boljim odnosima“, kada bi takav jednostrani čin bio protiv svih mogućih zakona psihologije. Naprotiv, takvo „priznanje“ može samo još više da nas ukopa, da raspaljuje resantimane, želju za osvetom i dalje da komplikuje regionalne odnose.

Postoji li zvaničan zahtev neke međunarodne institucije da potpišemo taj dokument?

■ Ne postoji nijedan pravni akt u Evropi koji to od nas zahteva. To traži Amerika, traži EU i traže antisrpske nevladine organizacije u Beogradu. I proustaški lobi. A ništa nije zvanično, niko ne izlazi javno da kaže: eto, mi to tražimo. Međunarodni sud u Hagu je rekao: 1) da Srbija nije odgovorna za genocid, u smislu odredaba relevantne konvencije o definiciji genocida; 2) da Srbija nije bila uključena u projekat da se izvrši genocid; i 3) da Srbija nije pomagala u izvršenju genocida… Ovaj stav Haškog suda je u stvari zastrašujuće kontroverzan. S jedne strane Srbija se oslobađa od izvršenja genocida, što je trenutno najvažnije, a s druge strane sve vreme se implicira da je genocida bilo. A onda se postavlja pitanje: ko ga je počinio, kad već Srbija nije? A genocida nema ako ne odgovara po definiciji, ako nema projekta i plana uništenja celog naroda. Ako je neko izvršio genocid onda su to Hrvati nad Srbima, zato što je to bila planska politika u vreme Pavelića, a i za vreme Tuđmana, jer je on izjavio da je njegova politika nastavak Pavelićeve. I dovršili su je.

Da li će kompromisni predlog da se donesu dve rezolucije o Srebrenici pomoći u rešavanju problema?

■ Jedini način da se to rasplete, a očigledno slovi za  „neprihvatljiv“ (zato što su svi protiv toga koji su za priznavanje krivice) je da se raščisti pitanje istine. To je jedino čime naš Parlament treba da se bavi. Možemo li mi da formiramo komisiju koja će obaviti taj posao? Naravno da možemo, i kada to uradimo više nećemo imati potrebe time da se bavimo. Mene kao građanina vređa kad vidim bilborde po gradu „za Srebrenicu“, a nigde ne vidim bilborde „za svoj narod“ koga su ubijali i bacali u jame, bacali u Drinu… vređa me što živim u državi koja ne brine o nesreći sopstvenog naroda, a po tradiciji vodi belosvetske brige. A s pričom o dve rezolucije pravimo još veću grešku — i to je najgore.  Kao da smo izgubili sposobnost prevencije i brige o sebi. To je nepromišljen kompromisni stav: nemojte jednu, hajdemo dve. Zdravo je samo ono što se učini u koordiniranoj akciji — ako muslimanski rukovodioci u Bosni shvate da i oni imaju neki greh pred svojim Alahom, ako hrvatski rukovodioci prihvate da i oni imaju neki greh na duši. Pogotovo što se naš predsednik naizvinjavao na sve strane… Naša izjava osude svih zločina bi jedino imala smisla ako bi bila komplementarno podržana  i od ostalih koji su stradali u tom ratu. Ali, to velikim silama nije u interesu. Njima je u interesu da održavaju tinjajući sukob niskog intenziteta. Rezolucija kakva se zahteva od nas samo bi, uz naše maksimalno poniženje, doprinela tom tinjajućem sukobu, s tim što bi muslimane i Hrvate osokolila i dala im alibi da nas uz pomoć svojih zapadnih mentora dalje kinje u želji za osvetom i ravnanjem računa.

Da li je ijedna od bivših jugoslovenskih republika imala koristi od građanskog rata?

■ Jedini je zaključak, posle svega što se dogodilo, da su svi ti narodi debelo prevareni. Čak i onaj ko, poput mene, misli da je Jugoslavija, i prva i druga, bila neuspešan i nepotreban projekat, mora da prizna da smo svi takvi kakvi smo debelo namagarčeni. Namagarčeni šarenim lažama demokratije i željama iskompleksiranih elita da naprave nacionalnu državu, što je kod nas bilo najmanje izraženo zato što mi od 19. veka imamo nacionalnu državu… Neki su očekivali da će Amerika da ih hrani a drugi su očekivali da će za njih da ratuje. A svi su očekivali da će doći krediti, da će doći demokratija, da će da im procveta cveće. I sad posvuda imamo samo kolone sirotinje. Evo vam najjači argument: koliko je SFRJ bila dužna 1989. godine? Ne više od 22 milijarde dolara. A koliko su danas dužne ove državice — 180 milijardi dolara! Ko je zaradio? Ko ima koristi od toga? Dok narod grca, politička „elita“ je ogrizla u korupciji, a nesposobna inteligencija, korumpirana idejno i materijalno, iz zavisti vrišti na tajkune, a ćutke sarađuje s novim pljačkaškim vlastima koje demokratskim zove. Bivša levičarska inteligencija postala je zastrašujuće prokapitalistička i proamerička… Oni koji su kao studenti 1968. jurišali na američku čitaonicu u Beogradu, sa željom da je spale, sada su spremni da spale one koji bi da se suprotstave Americi. A oni iz MMF-a nas gledaju i kažu: igrajte se vi sa vašim državama, mašite vašim zastavama, neka marširaju vaše smešne vojske… valjda ćete shvatiti da smo vas sve preveli žedne preko vode.

Jugoslavija je ipak bila neko rešenje?

■ Ma šta ja mislio o jugoslovenskom projektu, takva kakva je bila krajem osamdesetih sigurno je bila bolji kišobran nego ove države koje su nastale njenim raspadom. Hoću da kažem, iako je bila neostvarljiv i uzaludan projekt, to ne znači da nije bila najbolje tranziciono rešenje za sve nas na pragu devedesetih. Da je bilo pameti, strpljenja, manje kompleksa neostvarenih nacionalnih elita, moglo je da se izbegne sveopšte urušavanje ekonomije, divlje privatizacije… i na kraju sitne maltene bankrotirane državice. Lako je profesorima univerziteta da lepo pričaju o tranziciji i demokratiji, kad imaju obezbeđen posao. Hajde vi o tome pričajte radnicima koji sede na pruzi. A šta ćete im odgovoriti kad vas pitaju: da li se demokratija jede? „Imamo je“ (što je, naravno, pitanje), ali nemamo ništa osim nje.

Kakve je geostrateške posledice ostavio raspad SSSR-a?

■ Istočna Evropa je prošla kroz dve nesreće: prva nesreća je pad Sovjetskog Saveza, a druga nesreća je raspad istočnoevropskih državica nakon sloma SSSR-a, koji im je bio oslonac. Raspad SSSR-a je najozbiljniji događaj 20. veka, on je ozbiljniji i od revolucije 1917. godine — zato što je bio opasniji! Tek to je moglo da izazove Treći svetski rat. I tu je odgovornost Gorbačova, koji je zaslužio da mu se sudi za rušenje druge najveće države na svetu — po moći, jer svakom pametnom je bilo jasno da je to ravno geopolitičkoj kataklizmi. Gorbačov – čiji su potezi naneli neprocenjivu štetu — nije ni znao šta radi. Jednom prilikom je to i priznao: samo sam hteo da izvadim ciglu, a srušio se ceo zid. Oslobađanje od propalog socijalizma je jedno, rušenje države je nešto sasvim drugo. Drugovi nisu sanjali da imaju odgovornost prema čovečanstvu naročito posle socijalizma.

Posle svih eksperimenata, vraćamo se nacionalnoj državi. Može li ona sama da opstane?

■ Nacionalna država je osnov opstanka. Ako imate silu koja kaže: naš je interes ono što se događa čak i pod severnim ledenim morem, ili bilo šta što se dešava na zemljinoj kugli, onda su svi koji nemaju zaštitu apriori pokoreni… Srećom da upravo prisustvujemo propasti unipolarnog sveta, što ipso facto znači rehabilitovanje nacionalne države kao osnovnog okvira života i subjekta geopolitike. Iskustvo supernacionalne države pokazalo je da to može da bude samo nacionalna država s imperijalnim namerama ukoliko je dovoljno moćna da se kao takva nametne. To znači da su sve priče o „svetskoj državi“ propale ideološke bajke. Jedinu perspektivu imaju međunarodni savezi, to jest, savezi nacionalnih država, koji se temelje na uzajamnom poštovanju i saradnji. SAD su to iskustveno pokazale gaženjem slabijih, naročito nas Srba, u čemu su se ozbiljno kompromitovale kao zemlja „demokratije i slobode“. Ne može biti slobode za neke, koja se izdržava podređenošću tamo nekog drugog.

Političari nam nude gubitničke opcije: NATO i EU. Zar to ne znači definitivno odustajanje od Kosova?

■ Onaj ko nam je Kosovo oteo, očekuje da ga kad tad priznamo. Polako, ne treba da žurimo, kažu oni. Srbija je u ulozi žabe koju sporo kuvaju. Ako nas uvuku u NATO pakt, imaju pravo da očekuju da priznamo Kosovo, a takođe i ako hoćemo u EU. Ko ozbiljan u ovoj zemlji očekuje da će 26 zemalja povući priznanje Kosova da bi Srbija postala članica EU? Kako može ozbiljan čovek da poveruje da će EU da nas primi, a da ne kaže: prihvatite priznanje, pa kad uđete bićemo svi svoji… I sva ta prolongiranja su samo u svrhu što dužeg „kuvanja“. I onda se vraćamo na onu tezu „nisu važne granice“… Biće to jedini alibi neodgovornoj političkoj i nemuštoj intelektualnoj eliti koja zna šta se zbiva a sve prati „zaverom ćutanja“ protiv sopstvene zemlje.

Kako vidite ulogu turskog faktora?

■ Faktor Turske je izuzetno ozbiljan zbog pritiska SAD nad EU da je primi. Za sada EU nema snage da se tome suprotstavi, tako da će je po svoj prilici primiti, ali će uzvratiti tako što će Turcima postaviti granicu — ne na Drini, nego na Uni. To će reći da bi ulazak Turske u EU za nas i sve okolne zemlje bio neposredno povoljan, jer će nas uzeti pod hitno da bi Turskoj otvorili „svoj“ prostor. Izvolte u Bugarsku, Srbiju, Makedoniju, Crnu Goru, Bosnu, ali samo do Une — zar niste u Evropi? Istovremeno će time otvoriti mogućnost da isele svoje muslimane iz EU, naročito Nemačka. To će ići nečujno kao sadašnje iseljavanje Roma treće i četvrte generacije u Srbiju. To će reći da će za nas i okolne zemlje uključenje Turske biti na dugi rok katastrofalno. Nominalno ćemo svi biti u Evropi a činjenično ćemo, ovako slabi i nemoćni u svakom pogledu, završiti u regionalno obnovljenoj Otomanskoj imperiji. Kao što se preko Une regionalno obnavlja Habzburška imperija u koju ćemo imati samo turistički pristup. Naša elita ne vodi računa da, vodeći nas u EU, može da nas odvede u Aziju.

Čemu se možemo nadati ukoliko naši političari potpišu akt kojim priznaju genocid u Srebrenici?

■ Znate one scene iz vesterna, kada lopove ne obese nego ih uvaljaju u katran i perje i onda ih puste. I gde god odu biju ih i teraju, jer se zna da su počinili neko zlo… E, ovo što sad  traže od nas — to je da se sami, dobrovoljno, uvaljamo u katran i pospemo perjem, uz očekivanje da će nas svi tek takve pohvaliti i prigrliti. Takva ideja može samo da proistekne iz zapanjujuće psihologije. To je povlačenje rajsferšlusa do kraja, čiji je kraj predkumanovska Srbija; to je ono što je Amerika planirala za Srbiju još pre 15 godina. Rečena rezolucija bi bila alibi za ukidanje Republike Srpske, zarad stvaranja jedinstvene Bosne, koja nikada ne može biti jedinstvena. Bio bi to i alibi za otimanje Kosova, a potom i za otimanje Raške oblasti (tzv. Sandžaka). Bilo bi to „preventivno oduzimanje“ oblasti da se „genocid“ ne bi ponovio. Pa kad je to tako, „pošto su Srbi sami priznali da su genocidni“, zar nije logično, gospodo Evropljani, da i Vojvodinu odvojimo od Srbije, da ne govorimo što imamo opravdanje svih NATO bombardovanja, kako u Bosni tako i u Srbiji. Krajnji rezultat bila bi predkumanovska Srbija i ne samo to — nego Srbija kao samonaružena država koja ne zaslužuje elementarno poštovanje.

Ali dogod mi to ne priznajemo i oni će znati da u pitanju propagandna konstrukcija koja ne može do kraja da uspe. Ona ne može da postane činjenica — bez našeg priznanja! Zato im je ono potrebno i zato glume naše „partnere“ i „prijatelje“. A najveći geopolitički rezultat te samobruke bio bi da nam Rusija kaže: šta tražite od nas, kad niste u stanju da se ni na ovaj način odbranite. Dokle god ne pristajemo na konstrukcije „prijateljskog Zapada“, nećemo biti potopljeni, ma koliko nas zasipali svojim simulacijama dželata i žrtve.

Razgovarala Mara Knežević Kern | 03.03.2010. | Pečat

 

Проф. Др. Милан БРДАР: ПЕТИ ОКТОБАР ЈЕ БИО …

DR MILAN BRDAR: IZBOR IZ BIBLIOGRAFIJE OBJAVLJENIH RADOVA

https://vimeo.com/23124714

www.youtube.com/watch?v=_sPRjOlDCLQ

www.youtube.com/watch?v=neqawLjyFaI

https://vimeo.com/143062323

 

Ostavite odgovor

vrh